5 stvari koje bih volela da sam znala sa prvim detetom

Često mi se desi da u nekoj poseti porodilji i novorođenčetu, kad se mama požali, izigravam onu mudru, sveznajuću mamu.

Lako je ovako, znam, posle više od 7 godina i četvoro dece imati filozofiju šta treba i kako treba.

Ali kad pogledam unazad, postoje stvari koje neću prežaliti šta sam radila (ili nisam), a čime sam onoj mojoj prvoj, uskratila nešto.

Bar mi se sada čini da ima bar 5 stvari koje bih radila drugačije, da sam imala ovu pamet.

Naravno, povratka nema, i idemo dalje sa nadom da će kroz nešto drugo biti i to nadoknađeno.

A koje su to stvari koje me muče?

Prva ljubav <3

A post shared by Милена Костић (@mamaizmagareceklupe) on

Nisam je nosila dovoljno

Kad se rodila, stalno sam slušala da ne treba da je nosimo jer ćemo je razmaziti. Bukvalno nije bilo nijedne osobe, što starijih što mama iz okoline, a koji bi mi rekli drugačije. I tako sam i ja to usvojila. Odbijala sam da je uzmem u naručje, jer “manipuliše, radi to namerno, neću kasnije uspeti toga da se oslobodimo”.

A eno je sada, đak prvak, prebrzo odrasta i uskratila sam sebi svo to vreme gde sam je onako mekanu, mirišljavu i slatku mogla držazi uz sebe. I uživati i trenu.

Zagrljaja nikad nije dovoljno.

Troje mlađih sam nosila (i nosim) u nosiljkama i marama koje sam otkrila vremenom, i, zanimljivo, to ih nije omelo da budu izrazito samostalni i manje zahtevni.

Podoji su bili uobročeni

Dobro, ona je sama po sebi bila od onih retkih beba koje su od početka imale svoj ritam i to baš na 3 sata kako najčešće (pogrešno) možemo čuti da treba. Al’ da nije, ja bih svejedno bila spremna da čekam da istekne taj period, jer “nije vreme da jede”.

Učeći po trnju sa drugim detetom, a posle angažovanjem kao savetnica za dojenje, za to prvo mogu reći samo – imali smo više sreće nego pameti. Da je ona bila drugačija, dojenje bi bilo urnisano od samog početka.

Ostalih troje je dojeno na zahtev, neki sa periodima da imaju ritam, neki apsolutno bez. I uz njih i ta iskustva, čini mi se veliko sve ono što sam tada njoj uskratila iz neznanja.

Kruto sam se držala tabela, sata i smernica

Moglo bi se reći da sam robovala tabelama i smernicama. Zna se tačno kad je vreme podoja/obroka, zna se koliko grama treba da pojede, zna se šta piše u tabeli kad se koja namirnica uvodi.

Jedno vreme sam zapisivala i koja dojka je bila u kom podoju, a i štopovala sam da podoj traje tačno 7 minuta. Strašno, zar ne?

Sa drugim detetom je sve to palo u vodi, s obzirom na njegov atopijski dermatitis, te tabele nisu uspevale da se uklope.

A sa trećim sam (konačno) shvatila koliko je sve to manje bitno –  da l’ se prvo uvodi krompir ili jabuka. Istina je da će vremenom sve to kad tad probati, i, baš kao i mi, nešto će voleti više, a nešto manje. Čak će možda pre voleti povrće no slatko.

Druga ljubav <3

A post shared by Милена Костић (@mamaizmagareceklupe) on

Učila sam je da prespava noć puštajući je da plače

U periodu kad je imala nekih 7-8 meseci, dešavalo se da se budi dvaput noću. Svi su mi drvili po glavi da tako velika (!) treba da prespava celu noć. Tako sam došla do nekih saveta o tome što se svelo na to da sam je puštala da plače određeni broj minuta, pa ulazila u sobu da je utišam, pa ponovo izlazila i štopovala vreme.

Treću noć je prestala da plače. Ja prezadovoljna, dete spava celu noć.

Al’ kad premotam unazad i shvatim koliki stres sam tako maloj joj priređivala… Zašto? Jer sa 7-8 meseci treba da prespava celu noć?

A da sam bila malo strpljiva, verujem da bi sama uskoro pomerila taj podoj sa 4h ujutru na kasnije.

Ili možda i ne bi, ali šta je tu toliko strašno?

Tu ponekad pomislim da mi karma vraća sa ovim poslednjim koji se sad sa 13 meseci budi 6-12 puta noću (da, dobro ste pročitali).

A ja, budala, se bunila na ta dva, i pride maltretirala dete.

E, ta natknadna pamet. Šteta što je nemamo kad treba.

Moto je bio – ne popuštaj

Kad uporedim svoje ponašanje prema njoj i prema drugima, priznajem da je bilo situacija gde sam bila previše stroga. Stvarno previše.

Forsirala sam je često možda da je spremna za više no što jeste.

Bila je mala, i nekad je stvarno radila u skladu sa tim. Al’ ne u mojim očima i mojoj glavi. U njima je uvek sa osudom prošla.

Teše me neki da je tako uvek sa prvim detetom – da smo sa njima uvek prestrogi.

Al’ to nije nešto što želim da pamti iz detinjstva. Niti nešto što želim da joj urušava samopouzdanje ili samopoštovanje.

Mogu samo da se nadam da nije nepovratno poremećeno nešto, te tanane niti njene duše.

I da će sve što je došlo posle, biti dovoljno jako da prevlada sve to, znajući da je prva zvezda moga sveta.

 

Sviđa vam se tekst? Podelite ga onda sa prijateljima. Hvala!

Podeli!

8 comments

  1. E zato ja Lenku ne ispuštam iz ruku, ljubakam je i mazim do besvesti jer sam isto ovo što ti pišeš prošla sa Lukom i već duuugo imam osećaj da ga se nisam dovoljno nanosala i naljubila da posle kako su mi govorili ne bi imala “muke” sa njim. Evo.. kreće u školu na jesen.. vreme prolazi kao tren..

    1. Sve se razumemo. 🙂
      Možda su baš te pripreme za školu (i moja najstarija kreće najesen) ona linija koja te natera da se okreneš i analiziraš sve.
      Sad sam uvela pravilo da ne sme da prođe dan da se bar 4 puta nismo izgrlili tokom dana. Možda je smešno i pomalo je nezgrapno u početku, ali vremenom, kad vidiš koliko to njima godi, postane to deo dana.

  2. Ovo je tako predivan i iskren tekst. Volela bih da ga pročitaju sve mame koje se toliko boje da će razmaziti bebu i koje sa “vaspitanjem kreću od prvog dana”.

  3. Iskreno dodje mi od muke da placem sad kad citam.Ovo kao da sam ja pisala,sve sam isto radila sa prvim.Sto se podoja tice moj sin je bio beba koja je htela malo malo pa da siki,ali mama se drzala satnice.Sad kad se setim tog placa i mucenja…A sa druga dva sina sve lakse i drugacije.Sto ti kazes u tekstu nadam se da sve to nece uticati na njega kad poraste.Ponekad kad vidim da ima manjak samopouzdanja krivim sebe,jer sam bila stroga i ocekivala sam vise nego sto on realno moze. Cestitam ti na jos jednoj sreci 😘

  4. Nisam bila stroga cak ni prema prvoj bebi.Jednostavno je sve palo u vodu kad su mi rekli da je pustim da place jer tako siri pluca. Svega par sati po povratku kuci iz porodilista uz sve one tetke i svekrvu sveznajucu koja sve zna osim bas onog sto je tada pitam. E tu sam pukla i resila da je nosim,drzim ,dojim kad ona to hoce a ne kad oni odluce. Sa svakom sledecom bebom bilo je jos lakse oglusiti se o dobronamerne komentare.Sad nosim petu bebu i jedva cekam da je zagrlim. Ljubavi nikad dovoljno,a nerviranja,odbijanjai stresa imace citav zivot da trpi ili da se bori sa njima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.