Biblioterapija: kako knjiga uklanja strahove kod dece

Kako se dete rodi, gledaš kako se neki strahovi stalno smenjuju kod njega. Te se boji nepoznatih osoba koje mu prilaze (i imaju šta da mu kažu), te se boji čim se malo makneš od njega da se nećeš vratiti.

Malo po malo, dete raste i pomisliš taman – najgore je iza nas. A onda počne da se plaši životinja, da bude samo, da je mrak, da se bilo šta neplanski dešava.

A poradovao si se da je poraslo.

I onda se malo ubeđujete da je sve u redu, da nema razloga za strah, da je sad već veliko.

I onda se malo (više) nerviraš jer ništa od toga ne pali.

Ja kad ne znam šta ću, pribegavam traženju rešenja u knjigama.

Tako sam našla nekoliko stvari.

Prvo, svi ti stručni ljudi kažu da je sasvim normalno da se deca svega toga boje. Pročitah i gomile primera i studija, ali na kraju zapamtih samo to jedno – sva deca prolaze kroz to.

(Bolje rečeno, svi roditelji prolaze kroz to.)

Drugo, knjige kažu da su knjige i rešenje istog.

Za mene, knjiga je uvek imala čarobno dejstvo. Kad sam bila tužna, zabrinuta, uplašena, nervozna, ona je uvek bila rešenje da to prevladam.

Ispostavilo se da je knjiga – zvanično sredstvo lečenja. Ako niste do sada znali (ja nisam), u psihologiji i psihoterapiji se koristi kao zvanična metoda – biblioterapija.

Da bi se primenjivala, glavni uslov mora biti ispunjen, a to je da volite da čitate knjige. Ipak je potrebno da se družite sa njima, a ne da vam to bude mučenje.

Kako je naše najstarije, predškolac, baš kao ona gore opisana deca koja “prolaze normalnu fazu u odrastanju”, bila je idealno zamorče da sprovedemo biblioterapiju.

Bilo je samo potrebno nabaviti odgovarajuću knjigu za njen problem – strah od mraka.

Kad, ono, postoji knjiga koja se baš tako zove – “Strah od mraka” (izdavač Pčelica).

Priča je bila savršena za biblioterapiju. Jer kako se ona sprovodi?

Prvo, potrebno je da se osoba koja čita poistoveti sa glavnim junakom knjige. Zatim, da povuče poređenje svog problema/ponašanja/straha sa onim što junak knjige prolazi. Kao posledica toga, osoba koja čita počinje da saoseća sa junakom knjige, te oseća olakšanje zbog svojih emocija, a možda i neki uvid kako se može nešto promeniti.

Tako smo mi započele priču o trolu po imenu Bo. Trolovi, ako niste znali, spavaju danju, a noću su budni. Oni se, ustvari, plaše ljudi i sunčevih zraka, te je noć njihovo vreme.

Mali Bo se, pak, plaši mraka. I zato je osuđen da samuje dok se drugi zabavljaju i druže.

Ali život je nepredvidiv, stoga će mali Bo biti pred velikim izazovom. Izazovom kojem je dorastao.

Sa svakom novom stranicom knjige, svakom novom ilustracijom, tačno sam mogla da čujem kako joj se točkići u glavi okreću, tačno sam videla po izrazu lica koliko je udubila u ulogu malog trola.

Posle čitanja, proveli smo vreme i vreme analizirajući kako se Bo ponašao, osećao i kako je kad mogao da postupi.

Tačno je znala kako se mali trol osećao kada, a i zašto. I tačno je znala šta je pomoglo da prestane da se boji. I njemu i njoj.

Malo po malo, prestala je da otvara vrata sobe tokom noći, kao i da se pokriva preko glave dok spava.

Roditelj u meni se raduje tome.

Doduše, sad ima nekoliko knjiga u krevetu.

Knjigoljubac u meni se raduje tome.

Da li i vi imate iskustva sa dečjim strahovima? Napišite u komentare savete, uvek je sjajno podeliti sa drugima.

 

Tekst nastao u saradnji sa Pčelicom.

Podeli!

2 comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.