raspusta

Epizoda: prvi dan raspusta

6 i 15 je. Jutro. Posle skoro neprospavane noći (čuj, skoro!), krećem ka kuhinji.

Ček, kao da sam čula nešto!

Provirujem i vidim sina, sedi i gleda televizor.

6 i 15 je.

“Pa što si ustao? Raspust je.”

“Pa neću da spavam.”

“Zašto? Raspust je.”

“Pa dosadno mi je da dugo spavam.”

Aha. A 3 dana ranije ti nije bilo dosadno kad sam te budila za vrtić sat vremena kasnije no ovo sad.

Još u stanju šoka bauljam po stanu. I naravno, dok se okrenem, svo četvoro su budni.

prvi dan raspusta

“Šta će biti za doručak?” – kreću jedno za drugim.

“Ama, jesi li se umila? Obukla?”

“Ali mi smo gladni, a ti nama ne daš da jedemo.”

Kakvo crno “ne dam”, pa niste se ni obukli. Brojim u sebi do 20.

“Krenite da se obučete.”

“A jelo?”

“Krenite da se obučete.”

“A jelo?”

Onih 20 neće biti dovoljno za odbrojavanje.

Posle malo pregovaranja, napravljena kajgana i prilozi, i seli da jedu.

“A, blago Lavu! On jede keks i mleko. A mi moramo ovo.”

“Ne jede keks i mleko, samo liči na to. I sami ste birali šta ćete jesti.”

“A, blago njemu. Bebe jedu sve.”

Vi, očigledno, ne jedete više ništa.

“Jel ima nešto slatko?” – večito pitanje starijeg sina dok još nije ni sišao sa stolice.

Raspust je, Deda Mraz je već bio, pa odlučujem da budem popustljiva danas.

“Izaberite samo jednu stvar i to možete da jedete.”

Sledi temeljno istraživanje sledećih 10 minuta i predomišljanje šta, kada, zašto.

Ova mlađa za to vreme tamani sve odreda.

“Mama! Ona je pojela moje! Ne može!”

Tako je u kući gde je četvoro dece, svako se lakta za sebe.

prvi dan raspusta

Ok, deca podmirena, sređena. Bacam pogled na sat i računam da li ću stići da odradim u roku sve obaveze.

Optimistički se nadam da hoću. Rekoh već, Deda Mraz nam je bio pre 2 dana, noviteta mnoštvo, držaće im pažnju.

Samo da odem do kupatila i sedam za računar.

E, ne leži vraže!

Pri izlasku zamalo odskačem od straha. Starija stoji ispred vrata i gleda me onim praznim pogledom.

“Šta je sad bilo?” – pitam, već naoštrena. Znam kako ova igra ide. Ja rodila tog Bika.

Ona ćuti i zuri kroz mene.

“Šta je bilo? Zašto se ne igrate?”

“Ali nama je dosadno.”

“Pa igrajte se! Šta je sa tolikim igračkama, bojankama, knjigama?”

“Ali, dosadno je sve.”

Bacam pogled na sat, brzo se preračunavam da li stižem i smišljam u glavi šta dalje.

“Dobro, ajde onda da radimo nešto. Možda neke poklone za babe i dede i drugare?”

“Šta?” – skaču jednoglasno.

Brzo, Milena, listaj u glavi šta imaš u stanu da može da se iskoristi.

“Ajde da pravimo ukrase. Može?”

Jednoglasno doneta odluka da može. Brzo mešam sastojke, pravim i odgovaram na 101 pitanje.

Poređani, materijal ispred njih. Bebi se spava, ajd’ brzinsko dojenje i uspavljivanje (i molitva da jednom odspava bar pola sata).

Vraćam se iz sobe, oni i dalje sede i zure u ono.

“Pa pravite nešto.”

“Ali ne znamo šta.”

Ovome nema kraja. Uzimam one modlice, pokazujem svakome pojedinačno i prepuštam ih. A ja brzinski uzimam papir i olovku, već sam u zaostatku.

“Ovo ne može! Vidiš? Ne ide.” – sin roni krokodilske suze, jer, bože moj, nešto nije uspeo iz prve.

“Može, polako, strpi se, probaj.”

“Ne može. A Kaća me gura! Pomeri se.”

“Pomeri se ti.”

“Anastasija, pusti to. To nije tvoje!”

“Nemoj tako. Pomeri se.”

Da imam čepove za uši, ni to ne bi pomoglo. Kao magnetofone da su progutali.

“Budite tiši, beba spava.”

Odbrojavam 6, 7, 8…

“Ne možeš taj krug da diraš! To ja pravim.”

Možda jednom odbrojim bar do 10.

Napravljeni ukrasi i stavljeni u rernu. Pitaju šta dalje.

“Sad će da se peku nekoliko sati. Pa kad se ohlade, bojićete ih.”

“Ali to je dugačko. Previše se čeka. Dosadno je.”

Mobilni telefon mi se usijao. Šaljem mužu 268. poruku od jutros. Ali sam je kriv, lepo mu rekoh da isključi telefon jutros. Znala sam scenario.

E, sjajno. I beba se probudila.

“A šta ćemo da jedemo?” Kažem.

“Fuj. Ja to ne volim.”

E ja baš volim. Što me podseti – jesam li jela danas?

Naganjanje sa ručkom, i ovom mlađom oko spavanja.

Još par sati do povratka muža kući.

Jupi.

Bacam pogled udesno i eto njih opet – leže po podu i trosedu i razvlače se.

“Šta je sad opet?”

“Dosadno nam je.”

“Uzmite neke igračke. Zanimajte se. Listajte knjige”

“Dosadno nam je.”

Na kraju uzimaju nove lutke i igraju se.

Pa jure. Trče. Viču. Cerekaju se. Galame.

Gledam ekran, gledam spisak obaveza, gledam sat.

Dižem ruke, danas od toga ništa nema.

Diši, Milena, diši. Još samo 22 dana do vrtića.

prvi dan raspusta

Podeli!

9 comments

    1. Malo da se busam. 😛 Al’ to je samo troje, mož’ mislit’. 😀
      Šalim se. Saosećam…

  1. Kako je vama lepo i veselo! Divno! Svaka čast za dočaravanje vašeg jutra. Kod nas je slično sa njih dve – ustaju kao vampirice kad ne moraju, a kad je dan za vrtić, ne mogu ih izvući iz kreveta. Mrljave ovsenu kašu, osim ako je sa cimetom i jabukama. Kajgana ne dolazi u obzir, jer ako je jaje, onda mora da je na oko. Jedino kad mi kažu da im je dosadno, ja im kažem, hajte lepo vi u vašu sobu, pa se dosađujte. I uvek, ali uvek kad zastanem ispred vrata njihove sobe da ih oslušnem, bacim pogled, vidim ih udubljene u igru ili u knjige. Kako bih ja volela malo tih minuta dosade, čiste, lepe, divne dosade. 🙂 Srećan vam raspust! 🙂

    1. Veoma veselo. I bučno. Jako bučno. I kad se dosađuju, bučni su. 😀
      I htedoh svašta da napišem još, al sad, kad sam ih potrpala u krevet i sela… Napisaću samo – sutra smo prošli pola raspusta i za sada sam preživela. 😀 Drž mi fige za dalje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.